Ovo je priča o običnom splitskom klincu sa Škrapa, koji sluša Olivera, voli Hajduka, obožava pizzu, o Gizdi, koji je ostvario svoj san… Uživajte.
Bio je kraj prve četvrtine, trener Vladimir Anzulović pogledavao je prema klupi znajući da je Mauro Veljačić ozlijeđen, a onda pokazao prstom u 17-godišnjeg Roka Gizdavčića, ubacio ga u igru u dvoboju 5. kola Druge ABA lige protiv Sparsa.
– U prvom trenutku bio sam iznenađen, ali čim sam proveo na parketu par sekundi taj osjećaj je nestao. Uživao sam u svakom trenutku provedenom u igri. O tom izlasku pred publiku na Gripama sanjao sam od prvog trenutka kada sam se počeo baviti košarkom, hvala treneru što mi je dao prigodu. No, ovo je tek početak, svjestan sam da treba raditi, dokazivati se svakim danom. Na kraju smo izgubili, žalim zbog toga, nedostajalo je i sreće, ali brzo ćemo se vratiti pobjedama – dan poslije priča nam Gizdavčić svoje dojmove o prvim službenim seniorskim minutama.
Uoči sezone Anzulović je debitanta Gizdavčića planirao dozirati, dati mu minute u HT Premijer ligi, ali “mali” ga je naprečac osvojio.
– Gizda je top – često nam šapne Anzulović.
A “mali” je učenik 4. razreda 5. gimnazije, hrvatski je reprezentativac u mlađim kategorijama. Pravo splitsko “dite”, počeo je s deset godina u područnoj školi KK Splita na Blatinama, vrlo brzo su ga Marko Miličić i ostati iz škole košarke prebacili na trening na Gripe.
– Otišao sam na trening s prijateljima sa Škrapa i odmah se zaludio košarkom – kazuje nam Roko.
Nije lako mladom igraču, do jučer kadetu, bilo ući u svlačionicu prve momčadi. Međutim, kapetan Kedžo i ostali pobrinuli su se da se Gizda osjeća kao da je prvotimac dugi niz godina.
– Vrhunski su me prihvatili, pomažu mi na svakom treningu, ukazuju na greške. Nikada im to neću zaboraviti, ovi dani ulaska u prvu momčad ostat će mi urezani u pamćenje kroz cijeli život – kaže Roko.
Ostvario je san stotina splitskih klinaca, odjenuo žuti dres. Obični Gizda iz kvarta, koji voli Olivera, uživa u pizzi, pije Coca Colu, ide na sve Hajdukove utakmice i radi sve što rade mladi, zaigrao je za prvu momčad najboljeg kluba 20. stoljeća. Tog 24. listopada u kući Gizdavčića na Škrapama osmijeh nije silazio s lica tate Igora i mame Tanje.
– A šta su mi rekli? Tata se smješkao, a mama… Mama je bila ponosna – za kraj će Roko.
